“Gdje biste išli u Ranger Raptoru?” upitali su me. Moj odgovor je stigao brzo: “Na snježne planine Bosne i Hercegovine!” Ovaj odgovor sam dala u decembru 2022. u Kitzbühelu kada sam u kamenolomu testirala ovaj legendarni Fordov terenski automobil.
Samo dva mjeseca kasnije dobila sam priliku krenuti jugoistočno iz Njemačke s trećom generacijom Raptora. Od netaknute prirode srcolike mlade europske zemlje dijelilo me 1080 kilometara. Zanima me kako se Raptor snalazi u ovoj divljoj ljepoti.
Snalazi se u vožnji autocestom bolje od očekivanog. Ispod haube nalazi se snažni 3-litreni twin-turbo V6 benzinski motor koji proizvodi 292 KS. S okretnim momentom od 491 Nm, to je najsnažniji Ford Ranger ikada prodan u Europi. U sljedećih nekoliko dana morat će pokazati sve svoje mogućnosti.
Snažan je, ali iznenađujuće ekonomičan.
Vožnja autocestom je nespektakularna. Za terenca je iznenađujuće udoban. Jedino što je malo otežano je telefoniranje putem handsfree sistema: “Kakva je to buka u pozadini? Zvuči kao da sjediš pored vodopada!” Objašnjavam kolegi u čemu se vozim. “Pa, čini se da je to nedostatak ovog vozila”, odgovara uz smijeh. Ne, nije to. To naglašava njegov avanturistički karakter. Namjerno ne vozim limuzinu!
Potrošnja također veseli. Moj doseg s punim rezervoarom goriva je oko 550 kilometara na autocesti.
Zimska bajka na dolasku
Nevjerojatno sam sretna i zbog vremena! Kad sam stigla, temperatura je -10 stepeni Celzija i padao je jak snijeg. Faruk je uzbuđen zbog predstojeće turneje. Bio je moj vodič godinama i poznaje i najskrivenije kutke u prekrasnim planinama Bosne i Hercegovine. “Imamo nekoliko metara snijega i jako je hladno!” pozdravlja me obećavajuće.
Zaista sam zahvalna što mi je Faruk približio jedinstvenu ljepotu svoje domovine. S ponosom mi priča o bogatoj istoriji Bosne i njenoj lijepoj kulturi. Naučila sam puno o različitim tradicijama i običajima ovdašnjih ljudi.
Kao i na putovanju ovamo, moj Ford Ranger Raptor se šepuri u privlačnoj Code Orange boji. Očekivala sam kontraefekat u našim krajevima, gdje snažan i veliki benzinac ima tendenciju pokretanja obrambenog mehanizma. Ali stvari su drugačije s Raptorom. Ono što privlači ljude nije samo nevjerojatan dizajn – bilo na odmorištima ili benzinskim pumpnim stanicama. To je ono što Raptor predstavlja. San da s njim doživite slobodu i avanturu!
Zaustavlja me čak i carinik na austrijsko-njemačkoj granici. Ne da mi provjeri dokumente nego da postavi pitanje: “Je li ovo novi Ranger Raptor? Još uopće ne postoji!”.
Objašnjavam mu kamo idem. “Dakle, jeste li dobro?” “Sigurno!” “Ovo će biti hit!” Smije se dok mi želi sretan put i puno zabave.
Odlazak na piknik na otvorenom!
Pokupila sam svog turističkog vodiča Faruka, koji mi je obećao nezaboravne hard core off-road izlete. Učinak vožnje je također izvrstan u Sarajevu, glavnom gradu zemlje. Dobar pregled, što također olakšava prolazak kroz uglavnom uske sporedne ulice. “Danas idemo na piknik!” Ne razumijem baš. Prsti mi se smrznu nakon samo nekoliko sekundi boravka vani, a na vrhu Trebevića, našeg današnjeg odredišta, jutros je temperatura bila minus 20 stepeni Celzijusa. Cesta do odvojka za vrh planine je očišćena od snijega. A od raskrsnice? Faruk je uzbuđen. Ja još nisam jer ne znam šta očekivati. Uska ulica prekrivena je dubokim snijegom. Samo dva traga pokazuju da je ispred nas prošao automobil: “To je bio terenski automobil koji je doveo uposlenike.”
Off-road nije samo off-road
Ovdje su 1984. godine održane Zimske olimpijske igre, a ostacima bob staze mogu se diviti i danas. Ali mi ne idemo ovom turističkom rutom, već “sporednom ulicom”, koja obećava puno avanture. Prelazim na 4l. Raptor sa širokim gumama za sve terene je bučan i ne želi baš naprijed. Moram uključiti blokadu diferencijala. A onda polako kopa svoj put naprijed brzinom od 4 km/h. Stalno klizi naprijed-nazad jer je snježni pokrivač previsok. Napeta sam. Iako imam off-road iskustva u pustinjskom pijesku, snijeg je također novo područje za mene! Razlika je ogromna. Napornije je i treba puno strpljenja… Puno strpljenja!
Faruk izlazi i vodi me. Stalno moram voziti u rikverc i ponovno kopati svoj put. Poseban izazov su brojne krivine. Nakon dva sata dolazimo do željene destinacije. Faruk trlja ruke! Ovo će biti snježna zabava! Navigira me naprijed-natrag kako bih pažljivo razgrnula snijeg kako bismo zauzeli savršenu poziciju za naš piknik na otvorenom. Sunce je sada na najvišoj tački. Temperature ispod nule podnošljive su zahvaljujući sunčevim zrakama. Otvaram fiksni aluminijski krov, a Faruk rasklapa stolice za kampiranje koje smo ponijeli sa sobom. Snijeg mi je do koljena dok se penjem u kamionet. Prekrasan pogled na grad s visine od 1500 metara nagrađuje moj trud.
Šta mislite pod ‘nema životinja na vidiku’?
Pijuckamo voćne sokove i jedemo ukusne bosanske slane kroasane. Kamera drona prikazuje našu poziciju iz ptičje perspektive. Ništa osim snijegom prekrivenih šuma i svijetlonarančaste grabljivice. Buka iz grada ne dopire do nas. Čuje se samo cvrkut ptica i šuštanje drveća. Ostajemo do pred sam zalazak sunca jer želimo prije mraka doći na glavnu cestu. Ovdje u planinama postoje brojne životinje poput vukova i medvjeda koji su se već probudile. Ne želimo ih ometati, barem ja ne.
Povratak je lak jer se staza učvrstila. Do glavne ulice treba manje od pola sata. Iscrpljena sam, kao da sam završila sat vremena dugog skijanja!
Sljedećeg jutra nebo je oblačno. Danas idemo na pješačenje po snijegu s Ranger Raptorom po Bjelašnici i Romaniji. Želim vidjeti sokolarenje koje je spasilo posljednje autohtone bosanske sive sokolove. Sokolar pita za naš auto: “Nećete moći doći do mene bez pametnog terenca.” Faruk i ja se smiješimo.
U 4H modu idemo na planinu. Dok skrećemo prema njegovom planinskom selu, ista situacija kao i jučer. Kakva sreća! Nema očišćenih ulica! Sokol nas već čeka. Gleda nas ponosno i uzvišeno dok maše krilima. Smijem mu se približiti čak i ako ne nosi kapu.
Posljednji svoje vrste
Navikao je na ljude: “Zbog određenih pesticida nisu se mogli razmnožavati i gotovo su izumrli. Uspjeli smo ih zabraniti.” Kaled je prije nekoliko godina postao sokolar zbog ljubavi prema prirodi i planini. Ovaj ga je hobi odveo u planine, gdje trenutno osniva svoj sokolarski obrt kao obrazovni centar za škole i zainteresovane strane. Gazim po dubokom snijegu i divim se domaćim sokolovima koji ovdje još uvijek mogu letjeti zahvaljujući Kaledu i njegovim klupskim kolegama. Također ih puštaju u divljinu kako bi ponovno povećali populaciju. Optimistično gleda u budućnosti.
Ups, tu je jarak
Sada prelazimo na područje koje se zove Romanija. Put do našeg sljedećeg odredišta je djelomično asfaltiran, ali led je na horizontu jer sunce polako zalazi. Idem gore-dolje. “Ispred je ledena površina. “Bolje je dati malo više gasa da dođemo do vrha”, objašnjava Faruk. Radim kako mi se kaže. Pošto se niz strminu spušta desnom stranom, držim se lijeve. Kad ubrzam, Raptor oštro skreće ulijevo i osjećam kako mu se lijevi bok spušta prema dolje. I onda nema dalje naprijed. “Ups, potpuno sam ti zaboravio reći da postoji kanal s lijeve strane ceste.” Faruk me zadirkuje.
Definitivno sam zapela, Raptor je na boku. Isprobavamp sve načine. Gume se vrte zahvaljujući ledu na cesti. I obje desne gume su na cesti. “Onda još samo moramo staviti lance za snijeg.” Faruk ih stavlja profesionalno. Njegovo veselje naglo prestaje. Raptor odbacuje lanac. Pa, onda ćemo ga jednostavno morati iskopati. Snijeg je težak. Također postaje sve mračnije i strašnije. Sada počinjete osjećati i čuti život divlje ljepote. Iz šumi se čuje šuštanje. “Posmatraju nas”, smije se Faruk.
Nakon otprilike pola sata ponovno pokušaj oslobađanja Raptora. Uključujem 4L i diferencijalni način rada da polako kopam naprijed. Iza nas, blizu stražnje lijeve gume, nalazi se otvor za odvod vode, koji naravno nema poklopac. Raptor si polako kopa put naprijed, ali i dalje ne želi na cestu. No, sada smo malo udaljeniji od stražnjeg otvora. Probat ćemo obrnuto. I doista! Kao da se ništa nije dogodilo, stražnja guma se bez problema podiže na cestu i glatko izlazimo iz snježne zamke.
Posmatranje zvijezda na minus 12 stepeni Celzijusa
Sada je mrkli mrak. Ali vrijeme nam je naklonjeno. Nebo je bez oblaka i imamo jasan pogled na zvjezdano nebo. Čini se da cijeli svemir komunicira s nama. Snježni kristali sjaje, a jedino svjetlo bacaju naša svjetla. Čista zimska bajka. Vozimo se kroz čistinu. Faruk me pita da stanem u divljini: “Vrijeme je za promatranje zvijezda!” Uklanja aluminijski poklopac. Toplo se oblačimo i liježemo na kamionet. Tišina. Ne čuje se čak ni šuštanje. Samo ležimo i gledamo zvijezde. I Mliječna staza se može divno vidjeti. Zaboravljamo prostor i vrijeme i jednostavno postojimo u skladu s majkom prirodom i svemirom. Nemam pojma koliko smo dugo tako sjedili. Samo nas je glad tjerala dalje prema kući. Ali bilo je teško vratiti se na ovaj svijet. Vožnja s Ranger Raptorom i radost sljedećeg dana olakšali su povratak.
Sljedeći dan nas pozdravlja suncem. Danas sa nama ide Jasminko, Farukov prijatelj. On je porijeklom iz srednje Bosne i odvest će nas na planinu Vlašić. Također je jedno od najpoznatijih skijališta u Bosni i Hercegovini. Dobrih 90 kilometara magistralnom cestom od Sarajeva. A danas ćemo vidjeti i bosanske brdske konje: “Odvest ću te na farmu konja koja čuva autohtone bosanske brdske konje”, objašnjava mi Faruk. Fascinirana sam i tužna u isto vrijeme. Flora i fauna ove zemlje je tako bogata i jedinstvena. Međutim, polako se uništava zbog klimatskih promjena.
Bosanski konji sa mongolskim genima
Ali zahvaljujući nekim ljudima, nada nije potpuno izgubljena. Poput bračnog para Bekić iz Beča, koji je spasio pasminu otkupom posljednjih bosanskih brdskih konja sa 127 godina stare ergele Borike u BiH. Oni imaju obiteljsko stablo koje seže do osam generacija. Ono što ovu pasminu konja također čini vrijednom: “Naučno je dokazano da nose gene divljeg konja Przewalski, poznatog i kao azijski ili mongolski divlji konj, te se stoga smatraju jednom od posljednjih divljih vrsta svoje vrste”.
Ne dopuštaju da ih Ranger Raptor uznemiri. Podignite jednom znatiželjno glavu da vidite što se događa i zatim nastavite pregledavati. Male su, ali snažne građe, a smeđe krzno im je vrlo gusto. Iako ne bježe kad im priđemo, ipak su sramežljivi. Faruku rado dolaze samo zato što ima soli kod sebe. Mogu ih pogledati izbliza. Oni zapravo podsjećaju na svoje pretke iz Azije. Utješno je znati da sada mogu živjeti ovdje u miru, zaštićeni svojim najvećim neprijateljem: ljudima.
Sarajevo ili Travnik – gdje su ukusniji?
Naša zimska off-road avantura se bliži kraju. “Da proslavimo dan idemo na tradicionalni ručak u Travnik!” . Često sam slušala da najbolji ćevapi nisu u Sarajevu, nego u Travniku, malom, istorijski bogatom gradu u srednjoj Bosni. Odlazimo u tradicionalni restoran Hari u starom gradu. Već je pao mrak. Ovdje svi putevi vode do Harija.
Zapravo, mogu pojesti najviše pet. Ovdje se naručuje deset u cijelom somunu. Moji protesti se ignoriraju. Faruk i Jasmin jedva čekaju vidjeti moju reakciju nakon prvog zalogaja. Pa razlika vjerojatno neće biti tolika. Bila sam u krivu. Okus je drugačiji… Vrlo drugačiji! Travnička varijanta je apsolutni pobjednik i teško nadmašiva! Sa zadovoljstvom ću pojesti cijelu porciju.
Sutra se vraćam u Njemačku. Moj veliki Ranger Raptor ponovno sjaji kroz noć. Nježni div čija ozbiljna snaga također blista zahvaljujući upečatljivom dizajnu svjetla. Ne kaže li se da su oči ulaz u dušu? A koje su oči uprte u Raptora?
Ono što sam tamo vidjela zadnjih dana nije me prestalo oduševljavati! Bih li ponovno odabrala Ford Ranger Raptor za off-road avanturu? Pa, u mislima sam već na još jednom nesvakidašnjem putovanju s njim!